Kako je počelo...

 
Prve skije donio je u Oroslavje davne 1928. godine Slavko Lipovščak, službenik oroslavske tekstilne tvornice koji je ubrzo za taj šport privolio tadašnje šefove i dioničare oroslavske tekstilne tvornice, a kasnije i ostale radnike i gradane našeg mjesta. U sklopu Planinarskog društva “Runolist” osnovana je 1930. godine i skijaška sekcija ciji clanovi odlaze na skijanje na Sljeme, održavaju se i otvorena prvenstva Hrvatskog zagorja, a Ivan Tomic – Hanzi ostavio nam je u nasljede medalju za osvojeno trece mjesto na otvorenom prvenstvu Zagorja iz 1933. godine. Te godine on preuzima i treniranje skijaša i pod njegovim vodstvom klub uspješno djeluje sve do 1954. godine.
Vec 1933. godine oroslavski skijaši ozbiljno treniraju za nastupe.
Zanimljivo da je skijanje imalo veliku podršku u tvornici pocevši od njezinog prvog šefa, a Željko Bosek ima još sacuvanu clansku iskaznicu “Runolista” iz 1938. godine. Kao trener, Tomic tada u skijanje uvodi i suhe ljetne treninge bez snijega. Imali su i prostorije u oroslavskoj “Preslici”, a svake godine skijaši sudjeluju na trkama koje se održavaju na Sljemenu i Gorskom kotaru, te svake godine organiziraju prvenstvo Hrvatskog zagorja.
Tomic održava i tecajeve skijanja, a pred zimu održavaju utrke u trcanju na kojima je sudjelovao i legendarni Franjo Mihalic.
Poslije Drugog svjetskog rata skijaška sekcija se opet aktivira, a Tomic postaje njezinim prvim predsjednikom, dok je prije rata to mjesto prvog covjeka oroslavskog skijanja pripadalo direktoru poduzeca.

Sjećanje Željka Boseka...

Vec prije 2. svjetskog rata, kao devetogodišnjak, Željko Bosek, oroslavska skijaška legenda ili “Leteci Zagorac”, kako su ga prozvali, nastupa na svom prvom skijaškom natjecanju davne 1932. godine.
- Skije mi je napravio moj djed Stjepan, vezovi su bili od kože, a skijaške cipele su bile obicne cizme. Tako su imali i svi ostali. Kada je Ivan Tomic preuzeo skijaše u to vrijeme pred rat vježbali smo tri puta tjedno u našim prostorijama u “Preslici”, a kondicijske treninge imali smo vani. Svake jeseni priredivani su krosevi na Sljemenu, Zagrebu ili kod nas u Oroslavju. Osim pojedinacnih nastupa priredivana su i natjecanja u patrolama, u krosu s nošenjem vojnicke puške. Jedna od popularnih trka bila je trcanje Oroslavje- Sljeme-mali Ilicki plac u Zagrebu. Imali smo tada u Oroslavju dobru generaciju skijaša koje je vodio Ivan Tomic. Bili su to Stjepan Šimunic, Ivan Antokovic, Mato Jakopec, Stanko Skušic, Stjepan Zimic, Josip Butina, Josip Krušelj i drugi – sjeca se Željko Bosek.
Nakon smjene ove generacije poslije rata skijaški šport se ponovno budi i tada dolaze i veliki športski rezultati na republickim i državnim prvenstvima. Prvi veci uspjeh naši skijaši su postigli na tadašnjem prvenstvu Jugoslavije na Jahorini 1949. godine. Vec iduce godine na prvenstvu Hrvatske na Sljemenu Bosek je prvi na 18 kilometara, Lepcin treci na 12 kilometara, a kod omladinki treca je bila odlicna clanica “Tekstilca”, kako je poslije rata dobio ime naš skijaški klub, Slava Švaljek koja se inace s uspjehom ogledala i u kros disciplini trcanja i vjerojatno je jedna od najboljih trkacica u sportskoj povijesti Oroslavja. Te godine Bosek je bio i prvak Hrvatske u klasicnoj skijaškoj kombinaciji - trcanje plus skokovi. Naši su bili pobjednici i u štafetnom patrolnom trcanju u sastavu Bosek, Lepcin, Gmaz, Švaljek. Bila je to jedna od najuspješnijih skijaških godina.

Najbolji u Hrvatskoj...

Iduce 1951. godine na prvenstvu Hrvatske u Delnicama, Oroslavcani su zamalo prvaci u momcadskom poretku. Pobjedom u štafeti (Jakopec, Tuda, Švaljek, Bosek) dokazuju da imaju najbolju seniorsku ekipu, a tada se istakao i skijaš Petar Gorupec.
Ti poceci pedesetih godina bili su izuzetno uspješni za naše skijanje. O tome i svjedoci jedan napis u tadašnjem “Narodnom sportu” iz 1953. godine u kojem medu ostalim piše:
“Na nedavno održanom prvenstvu Hrvatske u Ravnoj gori skijaši iz Hrvatskog zagorja postigli su sad svoj najveci uspjeh.
Oni su osvojili tri prva mjesta: Tuda medu starijim omladincima, a Knezic Janko drugo mjesto, Pušec kod mladih i Bosek u klasicnoj disciplini. Tko su ti ljudi? Zar u Oroslavju rastu talenti? Možda ce se netko tako pitati, ali onima koji prate napore skijaša i njihovih ucitelja poznati su marljivi Oroslavcani kao najvatrenije pristaše skijanja…”
Tako pišu novine, a naši skijaši tih godina vladaju skijaškim stazama Hrvatske. U godini 1954. naša štafeta u Delnicama osvaja prvo mjesto.

Pripreme na Pokljuki...

Nakon toga dolazi kratki predah, da bi svoje velike rezultate oroslavski skijaši ponovno postizali na kraju pedesetih godina. Tako su clanovi “Tekstilca” 1958. godine njih desetoro bili na cetrnaestodnevnim pripremama na Pokljuki, pripremajuci se za republicko i državno prvenstvo. O tadašnjoj snazi pojedinih naših skijaša govore i rezultati u klupskom natjecanju. Najbolji kod seniora je bio Maks Tuda, kod omladinaca Petar Gorupec, kod omladinki Božena Pušec.
Pocetkom šezdesetih godina trener skijaša postaje Maks Tuda koji stvara onu sjajnu generaciju predvodenu bracom Cicko. No, svakako valja spomenuti i prvo mjesto Juraja Šuka u seniorskoj konkurenciji na prvenstvu Hrvatske u Orahovici.

Skijaši 1968. godine...

Prema zapisniku s prvog okupljanja skijaške sekcije RSD “Oroteks” iz 1968. godine u seniorskoj i juniorskoj ekipi bili su Cicko Petar, Cicko Božidar, Cicko Branko, Cicko Dragutin, Pecic Branko, Pecic Stjepan, Pticek Dragutin, Jagecic Andrija, Tuda Dragutin, Drempetic Franjo, Kolaric Ivan, Knezic Josip i Pihac Zdravko.
Tih šezdesetih godina oroslavski skijaši suvereno vladaju hrvatskim skijaškim stazama, a Božidar Cicko se kao prvi Neslovenac ugurao i u reprezentaciju Jugoslavije osvajanjem jednog petog i jednog treceg mjesta na natjecanju tadašnje države. Njegov brat Petar Cicko dva puta je bio seniorski prvak Hrvatske, Branko Cicko – Raketa je dva puta bio prvak u omladinskoj konkurenciji, a njima se pridružuje i Branko Hursa – Jurca, Branko Pejcic – Ciga, te Dragutin Cižmek – Kobentar. Njih trojica takoder su ostvarili jedan od najvecih uspjeha oroslavskog skijanja osvajanjem treceg mjesta u štafeti na prvenstvu Jugoslavije krajem šezdesetih godina.

Stagnacija 70-tih...

Od te zlatne skijaške generacije duže se u skijanju zadržao samo Božo Cicko koji je aktivno skijao do kraja osamdesetih godina. U prvoj polovici sedamdesetih godina oroslavsko skijanje doživljava stagnaciju, rad Kluba gotovo je zamro, te se na poticaj tadašnjeg predsjednika Sportskog društva u kojem je djelovala i skijaška sekcija, bira novo rukovodstvo na celu s Dragutinom Jagecicem i Zdravkom Popovicem i Božidarom Cickom, te uz pomoc nekoliko entuzijasta okupljaju mlade oroslavske skijaške nade koje su zablistale u osamdesetim godinama.

Povratak stare slave...

U sezonu 1986/87. godine oroslavski skijaški klub ušao je s 30 natjecatelja, a zanimljivo je da su te sezone nabavljeni prvi roleri. Trener je bio Božidar Cicko, a njegov pomocnik, a ujedno i natjecatelj Vlado Knezic. Te zime u Oroslavju je boravio i Jože Rajšp, trener tadašnje reprezentacije Jugoslavije preko kojeg su i nabavljeni prvi kvalitetni roleri. Te se zime iz vojske vratio Dubravko Piškovic.
Na 39. prvenstvu Hrvatske u Ravnoj Gori medu 300 natjecatelja iz 10 klubova Dubravko Piškovic se nakon nekoliko juniorskih titula konacno okitio i šampionskom titulom Hrvatske u najjacoj – seniorskoj konkurenciji. Valja istaci da je pobijedio ispred tadašnjeg jugoslavenskog olimpijskog reprezentativca Jakovca iz Delnica, što Dubravkovo zlato cini još sjajnijim. Odlican je bio i Vlado Knezic na trecem mjestu, pogotovo stoga što mu se na 11. kilometru slomila skija pa je na cilj stigao na samo jednoj. Na tom prvenstvu zablistao je i Marijan Kovacic koji je u juniorskoj konkurenciji osvojio prvo mjesto, a Zdenko Cicko je bio treci u pionirskoj konkurenciji. Zanimljivo je da su na tom prvenstvu dvije oroslavske štafete osvojile prvo i drugo mjesto.
Nije baš oroslavske skijaše uvijek mazio snijeg, no imali su srece te zime 1987. godine, kada su po tko zna koji put organizirali u veljaci otvoreno prvenstvo Hrvatskog zagorja. Nastupilo je više od 200 natjecatelja i naravno najbolje vrijeme postignuo jer Dubravko Piškovic, a priredba je održana u sklopu proslave 60. obljetnice organiziranog skijanja u Oroslavju. Medu rezultatima te priredbe valja spomenuti još 2. mjesto Ivice Lešteka medu mladim cicibanima, 2. mjesto Roberta Jagecica kod starijih omladinaca, 2. i 3. mjesto kod pionira Zdenka Cicka i Tihomira Jagecica, te 1. i 3. mjesto Marijana Kovacica i Roberta Kontaka kod juniora.
Te uspješne sezone l986/87. godine valja još spomenuti i odlicne rezultate Vlade Knezica i Marijan Kovacica koji su se na otvorenom prvenstvu Gorskog kotara okitili zlatnim medalja u seniorskoj, odnosno juniorskoj konkurenciji, a Marijan Kovacic je bio i prvi na Plitvickom maratonu, pa je te godine bio najtrofejniji oroslavski skijaš. Uz ostale spomenute skijaše, kako je to zabilježeno na sportskim stranicama Delegatskog lista, glasila tadašnje opcine Donje Stubice, uz spomenute skijaše valja još istaknuti odlicne rezultate Vinka Jagecica, Srecka Posavca, Željka Puhovskog, Alberta Kontaka, Dalibora Jelica, te Nedjeljka Pušcenika.
No, vec tada se osjetio nedostatak rada s mladim uzrastima pa je tako primjerice Oroslavje usprkos pobjedama u najvažnijim disciplinama u momcadskom poretku zauzelo tek peto mjesto.

Svoj uzlet skijanje ponovno doživljava prelaskom u novo stoljeće. Odlični rezultati mladih skijaša ponovno klubu vraćaju masovnost te u Prvenstvu i Kupu Hrvatske, pa i na međunarodnim utrkama Skijaški klub Oroslavje postaje takmac kojeg treba uvažavati. Članovi kluba postaju reprezentativci Hrvatske u skijanju, biatlonu i ski rolanju. Odličan rad u klubu i organizacija kup i prvenstvenih utrka klubu donosi i nominaciju za organizaciju utrke Rollerski svjetskog kupa. Nakon uspješne kandidature, Oroslavje uz Bistru u dvije godine (2005. i 2006.) ugošćuje najbolje rollerskijaše na utrkama Svjetskog kupa, da bi 2007. godine od FIS-a, Svjetske skijaške federacije dobilo i organizaciju utrke Svjetskog rollerski prvenstva.